Bivši hrvatski košarkaš, igrač hrvatske i jugoslavenske košarkaške reprezentacije Franjo Arapović rođen je u mjestu Sličić kod Mostara, 2. lipnja 1965. godine. Visinom se isticao još kao dječak pa je ona i odredila njegov košarkaški put. No, još u sedmom razredu osnovne nije bio najviši u razredu.
Dva metra dosegnuo je kad je krenuo u osmi razred. U drugom srednje, sa 17 godina, imao je 209 cm. Zaustavio se na 215 kad je iz Mostara došao u Cibonu. Završio je Srednju prometnu školu (SSS – prometni tehničar), a tijekom karijere igrao je na položaju centra.
Igrao je u Ciboni, Splitu i Zrinjevcu ali i u Litvi, Grčkoj i Italiji kao i za izabrane vrste bivše Jugoslavije te Hrvatske s kojima je osvojio dva olimpijska srebra; barcelona (1992.) i Seoul (1988.) , svjetsku broncu u Španjolskoj (1986.) te europsku broncu u Njemačkoj (1993.).
U cjelokupnoj karijeri najradije se prisjeća svog legendarnog zakucavanja u finalu OI u Barceloni za vodstvo Hrvatske protiv SAD-a za koje su između ostalih igrali; Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Charles Barkley, Karl Malon i Scottie Pippen i koje ga je svrstalo u košarkašku povijest.
Uzvik Slavka Cvitkovića "Spusti se, Franjo!" – kada je u olimpijskom finalu protiv SAD-a zakucao za vodstvo Hrvatske – prati ga posljednjih 20 godina.
Od 1996. do 1998. igrao je u Žalgirisu u Litvi. S tim je klubom 1998. osvojio Kup pobjednika kupova, čime su trasirali put klubu u Euroligu. Iako je Žalgiris sljedeće godine bez Franje osvojio elitno europsko natjecanje, Arapović je ostao u srcima navijačke skupine zvane Zelena smrt, među ostalim i zato što je zadnjih nekoliko utakmica u Žalgirisu odigrao sa slomljenom rukom. Tada se bojao samo jednoga – da mu suci zabrane igrati s gipsom.
Iako Franjo Arapović u prvi mah izaziva strahopoštovanje zbog svoje krupnoće i visine oni koji ga dobro poznaju reći će da je on zapravo dobroćudni div mekog srca koji ne trpi nepravdu i neistinu, socijalno je osjetljiv, veliki je domoljub, iskren je i kaže sve što misli, vedrog je duha i uvijek spreman za šalu.
Kao poznat sportaš krajem 80-ih počeo se pojavljivati na sjednicama stranke u nastajanju, a na prvom saboru HDZ-a u “Lisinskom” bio je izabran u radno predsjedništvo. Zbog te podrške dr. Franji Tuđmanu i njegovoj ideji tadašnji izbornik Jugoslavije Dušan Ivković brisao ga je s popisa reprezentativaca, a bilo je tada čak i opcija da mu se potpuno zabrani igranje u ligi bivše SFRJ. Cibona je bila prisiljena kazniti me petomjesečnom zabranom igranja bez premija. Protiv kazne se Arapović nije bunio.
Kao član hrvatske reprezentacije 1992. dobio je i Državnu nagradu za šport Franjo Bučar. Kao član HDZ-a bio je zastupnik u Hrvatskom saboru od 2003. do 2008. godine. Tamo je bio član Odbora za obitelj, mladež i šport, član Odbora za međuparlamentarnu suradnju i član Izvršnog odbora Nacionalne grupe Hrvatskoga sabora pri Interparlamenarnoj uniji.
Arapović je bio predsjednik Hrvatskog školskog športskog saveza, a 2009. radio je i kao savjetnik Uprave u Hrvatskim autocestama.Vijest da je isključen iz HDZ-a (2008.) zbog podrške predsjedničkoj kampanji nezavisnog kandidata Dragana Primorca, Franju Arapovića nije iznenadila.
- Svojedobno sam bio izbačen iz reprezentacije bivše SFRJ zbog HDZ-a i pokojnog predsjednika Tuđmana jer sam duboko u to vjerovao, kao što sad vjerujem u to da svom prijatelju Draganu Primorcu trebam dati podršku. Svog prijatelja podržavat ću do groba – govorio je Arapović.
Bio je poznati veseljak na terenu, a gledalište je oduševljavao svojim pokušajima i pogađanjima trica. U igračkoj mirovini završio je filozofski fakultet (socijalni rad) te danas u slobodno vrijeme najviše brine o karijeri talentiranog sina Marka.
Radi u Visokoj poslovnoj školi Libertas kao direktor za sport i vansportske aktivnosti te kao asistent. U sretnom je braku sa suprugom Nataly-Suzan s kojom osim sina Marka ima i kćer Mateu.
