Tijekom velikog pada cijena 1987. John Kenneth Galbraith bio je jedan od rijetkih koji je na vrijeme prodao svoje dionice, a profitirao je i time što je njegova knjiga “Veliki slom 1929.” doživjela još jedno reizdanje, što je uostalom bio slučaj tijekom svih kriza još od 1955. kada je prvi put tiskana ova sočna i detaljna analiza duha vremena iz 20-ih. Kako je autor preminuo 2006., o planetarnoj prevari s ishodištem u hipotekarnim kreditima u SAD-u razgovarali smo s njegovim mlađim sinom Jamesom, autorom predgovora najnovijeg izdanja knjige koja se praktično bez prestanka tiska već 55 godina.
Koje su razlike i sličnosti između kriza iz 1929. i 2008.?
Osnovna je sličnost nestabilnost kreditnog sustava na financijskim tržištima, velika panika koja je izbila 1929. godine te ona iz rujna odnosno listopada 2008. Zatim, vrlo strm pad ekonomskih aktivnosti. Ljude je postalo strah trošiti svoj novac, poslovni svijet je smanjio investicije, nezaposlenost je naglo porasla. Što se razlika tiče, osnovno je to što danas imamo puno snažnije vlade, a udio privatne ekonomije je manji nego onda zbog čega pad ekonomske aktivnosti sada nije bio tako ozbiljan kao što je bio slučaj u godinama do 1933.
Znači, jača uloga vlade spriječila je teže posljedice tijekom posljednje krize.
Teških posljedica ima i danas, nitko ih ne bi trebao podcjenjivati, još je daleko od toga da je sve gotovo. Međutim, posljedice po većinu ljudi nisu tako oštre kao onda, jer imamo djelatne socijalne sustave, sustave naknada za nezaposlene i razne druge programe koji ublažavaju pad osobnih prihoda kao što je bio slučaj u 30-ima.
Neke od prvih mjera koje je predsjednik Obama proveo kako bi se othrvao krizi bilo je jačanje kontrole nad financijskim sektorom. Kontrola nad financijskim institucijama, znači, nije bila dovoljno djelotvorna.
Istina, financijski sektor je u biti ostao nereformiran nakon 1929. U tom je pogledu reakcija sada bila čak i slabija nego što je bila tijekom Rooseveltova "New Deala". On je 1933. zatvorio sve banke i ponovno otvorio samo one koje su bile sasvim solventne. Tako je vratio povjerenje u bankarski sustav. 2008. Obama je ostavio sve banke otvorene, uključujući i one koje su očito bile nesposobne. Rezultat je bio nastavak nepovjerenja u bankarski sustav, što je još uvijek značajan problem.
Govoreći o aktualnoj krizi, u knjizi ste u predgovoru spomenuli prevaru, kojoj su mnogi građani postali žrtvama financijskih predatora. Nalazite li i u tom smislu sličnosti s krizom iz 1929.?
Kriza iz 1929. ima mnoge elemente prevara s nekretninama. Točnije nešto ranije, 1926. i 1927., zaredale su prevare s razvojem tržišta nekretnina, što je spominjao moj otac. Smatram da je u aktualnoj krizi element prevare puno prisutniji. Ono što se dogodilo 1929. može se većim dijelom pripisati euforiji i financijskim investicijama na burzi. No, ono što se dogodilo posljednjih godina bila je prava subverzija i korupcija na hipotekarnom tržištu u SAD-u. Stvoreno je mnoštvo alata zaduživanja i osiguranja kojima se prijevarno ocjenjivala kreditna sposobnost, ali i u mnogo slučajeva prodavalo na prevaru europskim investitorima. Osnovne žrtve na američkom hipotekarnom tržištu su mirovinski fondovi i banke iz Europe jer su se našle u posjedu mnoštva toksičnih papira.
Koliko je osoba naposljetku završilo u zatvoru zbog svoje uloge tijekom kriza 2008. i 1929.?
Do sada još nitko posebno bitan, no istrage još ni izbliza nisu gotove. Važan povijesni presedan zbog pravnih posljedica takvih financijskih prevara jest kriza s ušteđevinama i zajmovima iz 80-ih nakon koje je oko 1000 osoba koje su radile na tome poslano u zatvor. Početkom 90-ih imali smo programe kaznenog progona službenika s bijelim ovratnicima koji je bio uspješan. To bi trebao biti model kako da se ponašamo danas.
Pisali ste da je vaš otac zbog ove knjige bio stigmatiziran čak i kao komunist. Slična su iskustva proživljavali i svi koji su u 20-ima predviđali financijski slom. Možemo li govoriti o dogmatskom i ideološkom pritisku tržišnog fundamentalizma tog doba?
1929. svakako je na djelu bilo slavljenje burze, što najbolje pokazuje primjer istaknutog ekonomista Irvinga Fishera, čija je reputacija teško narušena nakon sloma euforije jer je predviđao da će burza beskonačno rasti. Isto se dogodilo i u posljednjem debaklu, posebno ekonomistima koji je angažirala vlada, poput Alana Greenspana ili Bena Bernankea, koji su notorno propustili priopćiti javnosti što se sprema. Naprotiv, ulijevali su lažnu sigurnost u stabilnost financijskog sustava. Ne samo njihovoj, to je naškodilo i reputaciji upravljanja sustavom.
U kolikoj mjeri je "Veliki slom 1929." kritika kapitalizma u SAD-u u 20-ima?
Uzroci Velike depresije zasigurno leže i u nestabilnosti tadašnjeg kapitalizma. Narednih godina postojala je mala industrija ekonomista koji su nastojali dokazati da krivnja za Veliku depresiju ne leži na privatnom tržištu nego na vladi. Činjenica je ipak da je prikaz mog oca vrlo uvjerljiv. To je čudesna pripovijest o uzroku i posljedici. Smatram da su mnogi koji je čitaju otvorenih nazora te da kažu: "Da, mora da je to doista tako.", odnosno da je špekulativni uzlet na burzama u velikoj mjeri pridonio gospodarskom padu.
Je li baš neophodno da stotine milijuna postaju žrtve nekolicine tzv. financijskih predatora?
Doista, jako puno ljudi je u 20-ima upalo u burzovnu euforiju, no ono što se na kraju dogodilo bilo je rezultat aktivnosti malobrojne skupine ljudi. Smatram da je euforija bila puno manje prisutna u hipotekarnom uzletu s nekretninama u 2000-ima. Na djelu je bilo organizirano nastojanje da se stvori iluzija uzleta.
Znači, u 20-ima se nastojala stvoriti iluzija sretnog društva, ali je ekonomski uzlet ipak bio prisutan i stvaran, a sada se stvarala čak i iluzija uzleta i prosperiteta?
Točno. Krajem 90-ih postojalo je razdoblje euforije na tržištu nekretnina, no u razdoblju od 2005. do 2007. osjećaja euforije s hipotekama u zemlji nije bilo. Svelo se na to da se ljudima koji si nisu mogli priuštiti hipoteke, u kratkom vremenu daju veliki zajmovi, što je u suštini prevara.
Vaš otac uvelike koristi psihološke trenutke kako bi opisao duh tog vremena. Može li nam to pomoći u razumijevanju modernog društva i sprečavanju da se takvi padovi ne dogode opet?
Bilo bi pogrešno promatrati događaje iz 2008. i 2009. prvenstveno kroz psihološke fenomene. Smatram da je trenutak u kojem se shvatilo da su banke izdavale bezvrijedne, štetne papire bio trenutak u kojem se shvatilo da su ljudi orobljeni i prevareni. Tu se vraćamo na moju tezu da razdoblje između 2005. i 2008. nije obilježila špekulativna euforija, nego velika prevara, a kada je ona razotkrivena, cijeli se sustav raspao. To je osnovna razlika kriza iz 1929. i 2008. što nas dovodi do drugačijih mjera koje se moraju provesti.
Kakav diletantski intervju !