Kad 7. lipnja u Požegi na završnici projekta Moja.hr bude prikazan njezin film, Corina Kovačić će plakati jer plače kad god vidi svoj film na nekom platnu. Ne krije ona da je već pustila puno suza jer, iako joj je tek 15 godina, ima i puno filmova, baš kao i priznanja koja su joj izvrstan poticaj za daljnji rad i sva joj jednako znače pa niti jedno neće posebno izdvojiti. Snimati je počela još u trećem osnovne, starim mobitelom, a film je, kaže, voljela otkada zna za sebe.
Malu Corinu nekada se najviše dojmio igrani film pa krenula snimajući kratke skečeve, kad je bila u četvrtom razredu njezini su, vidjevši da se uistinu želi baviti filmom i fotografijom,"popustili" i dobila je mali rabljeni fotoaparat. Da ide u dobrom smjeru i da ne odustane, ponajviše su je motivirale dvije učiteljice iz osnovne koje su vodile medijsku skupinu. Danas Corina ima puno bolju opremu od mobitela i starog aparata, fasciniraju je i one najmanje stvari pa često snima svašta. Voli igrani, dokumentarni, hibridni, pa čak i animirani film, no smatra da joj eksperimentalni film pruža najviše slobode u stvaranju.
Očima mojih prijatelja
– Sudjelovala sam na Four River Film festivalu, nekoliko godina zaredom na Reviji dječjeg filmskog stvaralaštva, bila sam na Smotri školskog filma, nekoliko puta na natječajima u povodu Dana medijske pismenosti, na raznim fotografskim natječajima kao što je Svijet oko nas... Osim sudjelovanja na filmskim i fotografskim natječajima, nekoliko puta sam sudjelovala i na Lidranu u radijskom izričaju. Priznanja mi pružaju neku vrstu sigurnosti, govore da je nešto što sam snimila ili napravila dobro, a važno mi je da sam dobra u tome što radim. Svaku sitnicu, pohvalu, lijepu riječ vezano uz svoj film smatram najvećim uspjehom na svijetu – kaže ova učenica prvog razreda Elektrostrojarske škole u Varaždinu gdje je upisala smjer za medijskog tehničara.
U školu svaki dan putuje iz svog malog sela Palovca kod Čakovca, no dovoljno vremena ima da se uz školu bavi i snimanjem i fotografiranjem, sviranjem gitare, čitanjem, pisanjem... S prijateljima se osim u školi druži i doma, češće uživo nego online i smatra da nije ovisna o tehnologiji, no kroz smijeh izgovara da ipak nikamo ne ide bez punjača jer je uhvati panika kada vidi da će joj se mobitel isprazniti.
Na prijedlog svog bivšeg nastavnika glazbenog, Hrvoja Krištofića, Corina se prijavila na ovogodišnji filmski natječaj "Što zelenije, to iskrenije" koji se održava u sklopu projekta Moja.hr. Ona je ujedno i najmlađa sudionica.
– Sudjelovanje na ovom natječaju mi znači puno, sama spoznaja da ću svoj rad moći podijeliti s velikim brojem ljudi za mene je ogromna stvar. Ne samo da će vidjeti moj rad i čuti za mene, već će i upoznati moju županiju. Filmom prikazujem Međimurje kroz oči mojih prijatelja, ali i vlastite. Prikazujem važnosti očuvanja međimurske prirode i tradicije uz koju smo odrasli, važnost toga da prenesemo ispravnu poruku o očuvanju naše prirode i očuvanju naše tradicije budućim generacijama. Jer Međimurje nije samo predivan bogat okoliš. To su i ljudi, recepti, mirisi, okusi, pjesme uz koje smo odrasli. Filmom sam htjela dobiti sinesteziju Međimurja. I nadam se da ću gledateljima uspjeti barem malo predočiti što za mene i moje prijatelje znači Međimurje, jer ono nije samo županija – to je naš dom – kaže Corina.
Još uvijek nismo zeleni
Dok razgovaramo u njezinu zelenom domu, ističe lijepu očuvanu prirodu Međimurja u kojoj voli boraviti pa ju je rastužilo kad je nekoliko puta u šetnji šumom shvatila da nekim stazama više neće moći proći, zbog smeća koji su ljudi onamo dovezli. Ne zna kako tomu stati ukraj.
– Ekološki smo osviješteni onoliko koliko želimo biti. Svi dobro znamo što zagađuje, a što štiti naš okoliš, no svatko od nas bira hoće li se toga pridržavati ili ne. Smatram da još uvijek nismo "zeleni" onoliko koliko bismo trebali biti. Ali isto tako, kada usporedim novije generacije s onim starijim vidim pomak nabolje. Zato je važno da se nas mlade educira o važnosti očuvanja okoliša. Ne govore bez veze da na mladima svijet ostaje – dodaje mlada Međimurka Corina Kovačić.
